Ova stara fotografija može nas koječemu poučiti. Na primjer....
Prvo: ona je dokaz da su djeca još donedavno ponizno i skrušeno stajala pred svojim prvim i najvažnijim autoritetom - japom.
Japa je u kući bio „bog i batina“, pa i kad je darove nosio djeca su morala taj dar, makar i samo molitvom, zaslužiti. Tako im se davalo do znanja da ništa u životu nije besplatno, da za sve treba uložiti neki trud, da se za sve treba izboriti i svaki posao pošteno odraditi kako bi zadovoljstvo učinjenim bilo potpuno, a time i savjest čista. Za one mlađe, koji ne znaju - to se nekad zvalo odgoj. Današnji naraštaji žive u kulturi koja je orijentirana na mladost pa se običaj suživota, druženja i razgovora sa starijima izgubio, a time i mogućnost da od njih naučimo nešto veoma važno, naime - kako živjeti. Stariji ljudi imaju sve manje autoriteta jer se svijet brzo mijenja, a tehničke novotarije zahtijevaju brzu prilagodbu koju oni ne mogu pratiti. Međutim, sve svjetske kulture tisućama su godina cijenile starost i mudrost. Ne bez razloga, zaboga. Razmislite. Jedna rumunjska poslovica kaže: kuća u kojoj nema barem jedne starije osobe trebala bi ju kupiti.
Drugo: strahopoštovanje i dirljiva poniznost djetetova držanja govori da je ta vrlina već duboko usađena u njegovu dušu, nije hinjena. Dijetetom upravlja čisti instinkt, srce, spontanost, ono ne glumi i ne trudi se ostaviti predumišljen i proračunat dojam. Odgajano je u sredini koja drži do poniznosti, pa je i samo takvo - iskreno i ponizno. Ne samo pred ljudima, nego i pred Bogom kojemu se molitvom upravo obraća kako bi zaslužilo poklon.
Treće: japa za hrptom skriva malog peseka, kojega će darovati djetetu tek kad izmoli Očenaš. Roditelji nekad nisu imali na izboru hrpu plastičnih i drugih igračaka, što nikako ne znači da su osjećali i mrvicu manje ljubavi prema djeci. Mnogo nam toga - pa i ova fotografija - govori da su unutar sebe bili bogatiji od nas pa su stoga „igračke s dušom“ smatrali nemjerljivo prikladnijim poklonom od bilo kakva predmeta. Znali su da su djeca u pogledu potrebe za igrom i zabavom u mnogoćemu slična svojim životinjskim prijateljima, iskustvo im je govorilo da takve „igračke“ odgajaju djecu u duhu te da se dijete u društvu kućnih životinja lakše razvija u cjelovitu ličnost.
Četvrto: obratite pozornost kako je japa obučen. To je stara, ishabana i iznošena odjeća, ali zar to čini čovjeka? Nekome se može činiti da je njegova zmazana i gruba oprava u nesrazmjeru s milosrdnim odnosom prema djetetu. Ali zašto bi hrapave, žuljevite ruke, seljačkim radom izmučeno lice i stara odjeća trebale odavati sliku grubijana? Zar ljudska duša nosi odjeću? Nije li čovjek koji u neimaštini izgradi ljepotu i bogatsvo svoje duše vrijedan divljenja? Kao što je toga vrijedan - što je već prava rijetkost - i onaj koji je sačuva u bogatstvu koje je stekao.
---------------------------------
Pogledamo li je uzgredno, ova fotografija može nam se činiti tek kao jedna od mnogih starih fotografija. Možda će kod starijih ljudi izazvati nešto malo nostalgije, i to bi uglavnom bilo sve. Gledate li ju, međutim, malo pozornije i duže, u njoj možete vidjeti još puno više od svega maloprije spomenutog.
P.S. Ovu objavu posvećujem Aleksandri Hampamer, mojem peseku Mikiju s kojim sam odrastao i svima koji vole i štite životinje.
